Dijalekti na području centralnog južnoslavenskog (hrvatsko-srpskog) dijasistema

Odlomci iz moje diplomske radnje na temu "Čakavska dijalektalna književnost", poglavlja o čakavskom dijalektu.

U sadašnje vrijeme nalazi se na južnoslavenskom području pet standardnih jezika - zapadnoj južnoslavenskoj grani pripada slovenski, hrvatski, srpski, a istočnoj onda bugarski i makedonski (oblik standardnog jezika na području Bosne i Hercegovine zasad još nije posve jasan i pripada više problematičnim političkim pitanjima, nego stručnim lingvističkim problemima). Hrvatski i srpski jezik (uključujući njihove dijalekte) sačinjavaju od 9. stoljeća jedan jezični sistem, koji se prije obično zvao "hrvatsko-srpski dijasistem", a u zadnje vrijeme koristi se za njega također naslov "središnji južnoslavenski dijasistem", dakle dijasistem dijalekata smještenih između slovenskoga jezika na sjeverozapadu te bugarskoga i makedonskoga na jugoistoku. U okviru tog dijasistema nalazit će se čitavo moje daljnje izlaganje.

...

Današnje stanje centralnog južnoslavenskog dijasistema karakterizira prema Brozoviću neočekivano mali broj dijalekata, neuobičajeno znatne razlike u veličini pojedinih dijalekata i teritorijalna nepovezanost područja pripadajučih istom dijalektu. Teritorijalna nepovezanost, kako sam već naveo, uzrokovana je načinom i tokom migracija. Ove su migracije zajedno s konvergentnim razvojem štokavštine uzrokovale i potpunu teritorijalnu i količinsku prevlast štokavskog narječja iznad kajkavskog i čakavskog. U toku migracija također niz je dijalekata nestao, ili se nivelizirao (naročito štokavski dijalekti). Rezultat toga je po Brozoviću današnji, od prilike za polovicu manji, broj dijalekata na području hrvatsko-srpskoga dijasistema, nego što bismo mogli očekivati s obzirom na njegovu veličinu, kulturnu, političku i geografsku rascjepkanost. Njihov broj odredio je Brozović prema svojoj (danas općenito prihvaćenoj) koncepciji kao 23. (od toga je 6 kajkavskih, 6 čakavskih, 7 štokavskih i 4 torlački).

Termin narječje u novijoj hrvatskoj i srpskoj dijalektologiji uglavnom označava skupinu dijalekata - v. Brozović, str. 13 (za razliku od nekih čeških udžbenika gdje nema razlike u značenju između termina dijalekt i narječje). Dalje treba upozoriti da se hrvatska narječja označavaju prema tome koju zamjenicu koriste u značenju "quid" - ča, kaj, ili što. Pojedini se dijalekti onda dalje dijele uglavnom prema refleksu jata (ikavski, ekavski, ikavsko-ekavski, jekavski/ijekavski) i prema konkretnoj realizaciji navedene zamjenice "quid" (čakavska, cakavska, cokavska; štokavska, štakavska, šćakavska, ...)

Čakavski dijalekti :

Brozovićevu je podjelu preuzeo i Lisac te je dopunio odgovorom na pitanje "Koji su dijalekti hrvatski?" time da "hrvatski su svi kajkavski dijalekti, svi čakavski dijalekti i Hrvati se služe još sa 4 štokavska dijalekta (slavonskim, zapadnim, istočnohercegovskim te istočnobosanskim)." Dalje Lisac konstatira da su Hrvati u povijesti bili većinom štokavci, da hrvatski su novoštokavski govori ujednačene fizionomije, ali da su i dijalekti ostalih narječja (čakavskog i kajkavskog) utjecali na oblik hrvatske standardne novoštokavštine.

 

povratak na početak